Tko je bio Franjo Mihalić-Jura?

Što reći? Od kuda krenuti? Stariji vjerujem znaju!?

Međutim , kako uopće predstaviti mlađim generacijama i onima koji se još uvijek tako osjećaju, ovog istinskog velikana Hrvatske ,Jugoslavenske i svjetske atletike i sporta ? Kako ga približiti ljudima? Jer ako nije LeBron, Bolt, Sandra Perković, Ronaldo ili Neymar vrlo teško, vjerovatno ne vrijedi…..međutim….

Ipak, idem probati, barem pokušati, jer ovaj velikan svjetske atletike je to defintivno zaslužio,a opet realno gledajući čovjek je jedan od nas, rodom tu iz Hrvatske, Moslavačkog kraja , sa ovih prostora brdovitoga Balkana.

Ponosni!?Pričekajmo kraj priče!

Krenimo redom sa ovom istinitom životnom pričom našega sportskog heroja, pa ćemo vidjeti kuda će nas to odvesti.

Franjo Mihalić ili Jura kako su ga od milja zvali njegovi prijatelji ( a i on njih 🙂 ) rođen je 9. ožujka 1920. godine u Hrvatskoj, regija Moslavina , selo Ludina (danas općina, a tada manje selo unutar kotara Kutina).Mihalića ima i danas na području općine Ludine ali i ostatku Moslavačkog kraja.Život radničke familije Franje Mihalića bio je ispočetka vrlo tužan i tragičan.

Franjini roditelji imali su 12-ero djece ,od kojih je preživjelo samo 5-ero, ostalih 7-ero su umrli u vrlo ranoj mladosti od bolesti šarlah.

U četvrtoj godini Franjina života, obitelj Mihalić seli se iz rodne mu Moslavine ( Ludine ) u Zagreb (gdje će ostati živjeti do 27. godine), točnije Zagrebački kvart Knežiju, žive od uzgoja i prodaje povrća , a Franjo je pomagao ocu u zalijevanju velikog vrta i vrtnim radovima. Prisjeća se Franjo svojih tada mladenačkih dana u Zagrebu i kazuje kroz sjećanja da mu je prozor iz njegove sobe gledao ravno na crkvu i oltar Knežijske crkve , u kojoj je kasnije bio i ministrant.

U Zagrebu završava osnovnu školu, srednju školu za grafičara i radi u štampariji SPORTSKIH NOVOSTI do 1946 godine.

Od rane mladosti bio je veliki fan sporta, šah, nogomet,stolni tenis , biciklizam kojega je najviše volio pa tek onda na trećem/četvrtom mjestu je kod njega bila atletika.

Od njegove najveće sportske ljubavi biciklizma ga je odmaknula nezgoda na biciklu u centru Zagreba kada ga je auto nesretno „pogodio“ ,a on se na svu sreću izvukao bez težih ozljeda.

Zaigrao je nogomet vrlo uspješno ,u Zagrebačkom NK Graničaru na mjestu desnog krila ( pošto je bio naravno najbrži od svih ostali nogometaša u klubu ), a” španao” je Franjo nogač čak i sa legendarnim Bernardom Vukasom i Stjepanom Bobekom.

Kada je naš Jura polako postajao elitni nogometaš, dogodio se preokret, sudbina je uplela svoje prste i kreirala Franjin put prema zvijezdama.

Za vrijeme drugog svjetskog rata 1943 godine u Zagrebu je bio običaj održavanja KROS-a.

Evo kako to sam Franjo opisuje u svojoj autobiografiji:

EVO KAKO SAM ZALUTAO U ATLETIKU!

FRANJO MIHALIĆ :

„ U Zagrebu je bio običaj, da se svako proleće u aprilu mesecu organizuje KROS za sve klubove I sve sportive.

Svi klubovi trebali da daju po 2-3 svoja takmicara za taj kros koji se odrzavao na savskom nasipu u Zagrebu.

Skupilo se nas oko 300 trkača, u pocetku sam bio u sredini, posle na drugom kilometru bio sam u vodećoj

grupi i na kraju samo jos sa jednim trkačem ulazim u jaki finiš i on me pobeđuje za samo 1 metar. Ovo ne bi

bilo uopće interesantno, da taj koji me je pobedio nije bio već poznati atletičar. Tada su svi moji prijatelji i

ostali ljudi počeli me nagovarati da predjem u atletiku za trčanje. Meni je bilo zao da ostavim biciklizam i

fudbal i 2-3 meseca sam se dvoumio. Došao sam do ubeđenja da ne mogu uspeti u 3 sporta, pa sam odlučio

da pokusam da krenem sa trčanjem. Imao sam sreću sto sam stanovao blizu Savskog nasipa, svega oko 500

metara i ja sam počeo sam, bez trenera, da trčim svaki dan po 8 do 10 kilometara u jednom solidnom tempu. Posle 2 mjeseca treninga počeo sam se natecati na atletskim natecanjima!“

Postao je član Ak Concordija Zagreb i reprezentacije Hrvatske (tadašnje NDH) i 4 puta je pobjedio na 3000 metara sa reprezentacijom Hrvatske na međunarodnim natjecanjima, te proglašen 4 puta najboljim sportašem Hrvatske,ali kako i sam napominje u svojoj autobiografiji nikada se nije slagao sa politikom i rasnim zakonima NDH, te unatoč pritiscima politike nije nikada postao članom Ustaškog pokreta!

Nakon drugog svjetskog rata ,1947 godine u svojoj 27-oj godini života Franjo odlazi u JNA( Subotica) ,na odsluženje vojnog roka gdje nastavlja vježbati i trenirati trčanje.

Tamo Franju zamjećuje/otkriva Atrur Takač (atletski stručnjak vojnog Ak Partizan) na jednom vojnom natjecanju u Novom Sadu , gdje Mihalić uvjerljivo pobjeđuje sve Takačeve pulene.

Artur Takač,atletski stručnjak, šef Ak Partizan, ključni strateg Jugoslavenskog sporta u ono vrijeme je odredio život Franji odvevši ga u Ak Patrizan u Beograd.

Ostalo je sve povijest…..

-srebro u maratonu (42,2 km) na Olimpijskim Igrama u Australiji 1956 godine

-pobjednik Bostonskog maratona 1958. godine , najvećeg i najstarijeg maratona na svijetu

-2 puta pobjednik Atena maratona

-pobjednik 1956. London maratona (bio na prijemu kod Engleske kraljice Elizabete)

-pobjednik Moskva maratona

Najbolji sportaš Hrvatske 4 puta i Jugoslavije 1957 godine.

U Ak Partizan Beograd, tada najboljem Jugoslavenskom atletskom klubu , Franjo ostaje član do kraja svoje i više nego uspiješne sportske karijere, a kasnije nakon sportske karijere ostaje u “Partizanu” raditi kao atletski trener.

Najveći trkač sa ovih naših prostora , napustio nas je tijelom (ali ne i duhom) 2015. godine u 95. godini života u Beogradu.

Uz odobrenje uže obitelji Franje Mihalića ,od 2016. godine , posmrtno međunarodna atletska cestovna utrka Kutina-Voloder “Voloderska jesen” ,dobila je tu čast da se zove po imenu ovog istinskog sportskog velikana , koji se uvijek rado vraćao u svoj rodni Moslavački kraj ,a već pomalo davne 1985. godine u svojim veteranskim danima, došao je na poziv tadašnjeg direktora utrke Kutina-Voloder Marcela Vučetića na Voloderske jeseni i otrčao utrku “Voloderskih jeseni” od Kutine do Volodera.

Hvala mu i vječna slava!

Ako želite svoju medalju sa likom Franje Mihalića…vidimo se 16.09.2018. na startu 18.utrke Kutina-Voloder “Voloderska jesen” memorijal Franjo Mihalić