Povodom desete obljetnice utrke Kutina – Voloder, in memoriam Franjo Mihalić, razgovarali smo sa direktorom utrke, Danijelom Kepe koji je obnovio i nastavio tradiciju nekadašnje ugasle istoimene utrke koja se trčala osamdesetih godina prošlog stoljeća.

 

Iza Vas je 10 godina rada na utrci Kutina – Voloder, kakav je osjećaj biti čelni čovjek jedne ovako uspješne dugogodišnje organizacije?

Osjećam se čudno. Emocije se miješaju,  s jedne strane sam ponosan na to što sam postigao, a s druge strane sam tužan jer smatram da se taj rad defintivno dovoljno ne cijeni i valorizira u matičnoj sredini. Eto i primjera, od prije 2 godine, na službenoj dodjeli nagrada i plaketa za doprinos Voloderskim jesenima povodom 50. godina Voloderskih jeseni među 30-tak zaslužnih koji su dobili zasluženo svoju plaketu za mene nije bilo mjesta među dobitnicima nagrada, očito nisam dovoljno radio zadnjih 10 godina pa nisam zaslužio ništa. Netko me sabotira, možda je Vlada, možda Srbi a možda i masoni, sami procjenite….hahahahaha

Ali sretan sam jer sam pionir koji je pokrenuo jedan novi organizacijski val utrka u našoj županiji kojih u ovom trenutku ima desetak.

Kada smo 2009. godine pokretali utrku politika mi je dala dodatni puls, ali je kroz sve ove godine prisutna stagnacija po financijskom pitanju. Politika je ta koja kroji ovu priču od početka do kraja.

Fotografija sa 32. Beogradskog maratona: Danijel Kepe u ulozi direktora utrke Kutina-Voloder memorijal Franjo Mihalić kao počasni VIP gost Beogradskog maratona i ambasador BG maratona i bivši svjetski rekorder (2:04:59 h) u maratonu i svjetska atletska zvijezda Paul Terget (Kenija)

Je li uopće moguće spomenuti politiku u kontekstu organizacije bez rukavica, onako kako jest?

Moguće je, ali je onda moguće i da te pokopaju, jer politika te može lansirati ali te može i sahraniti.  Meni kao organizatoru jednog ovakvog sportsko turističkog sadržaja, nije baš pametno govoriti što se sve događalo iza kulisa u ovih 10 godina od nastavka organizacije ove tradicionalne utrke.

Vratimo se na sam početak. Kako je došlo do ideje oživljavanja jedne već zaboravljene utrke?

Došao sam na tu ideju 2007. godine kada sam se počeo baviti rekreativnim trčanjem. Tada sam upitao tadašnjeg gradonačelnika grada Kutine, Davora Žmegača, da li bi nam pomogao financijski u organizaciji utrke. Pitao sam dečke iz tadašnjeg organizacijskog odbora Voloderskih jeseni ,Željka Pačareka i Danijela Sučiju i oni su svi pristali te sam ja sa svojim sinom Lukom te 2009. godine otrčao tu dionicu od Kutine do bine Voloderska jesen u čast negdašnje utrke, a potom smo iduće godine, 2010.  ponovo oživjeli utrku i pokrenuli je u starom ruhu, nedjelja prijepodne, zadnji dan Voloderskih jeseni, baš onako kako nam tradicija iz 80-tih godina prošlog stoljeća nalaže . U kontinuitetu to je bila deseta utrka ako računamo razdoblje iz doba Jugoslavije, ali nakon 20 godina ne postojanja, to je bila prva potpuno nova utrka. Nove trkačke generacije 2000-tih su potpuno zaboravili na tu utrku koja je bila sredinom osamdesetih jako popularna na prostorima bivše Jugoslavije.

Fotografija sa pobjednicom utrke Kutina-Voloder iz 2013 godine, olimpijkom Mateom Matošević Hačić

Kako je tada to izgledalo, oživjeti ponovo nešto tako davno zaboravljeno?

Mi smo imali neke temelje iz prošlosti.Utrka je prvi puta održana 1981 godine u sklopu Voloderskih jeseni. Ti temelji su bili stari trkači i organizatori kao što je gosp. Vučetić, Kostecki, Marenić, Mijić itd. Kod novopečenih, friških trkačkih generacija i rekreativaca ta stara utrka je bila zaboravljena i novi trkači nisu imali pojma o toj utrci iz prošlosti. Ja sam srećom rodom iz Volodera i sjećam se te utrke još kao klinac iz sredine 80-tih i to me povuklo kao tadašnjeg rekreativnog trkača polumaratona ( otrčanih oko 100-njak polumaratona i 1 maraton ) da je probam obnoviti i vratiti na stare staze slave.Prvu godinu kada je ponovo pokrenuta utrka ( 2010-te) imali smo samo 35 trkača, većinom lokalaca i starih trkača koji su je trčali još davinh 80-tih. Oni su bili neizmjerno sretni što sam došao na tu ideju i pokrenuo/obnovio utrku Voloderskih jeseni. Međutim ti temelji iz 80-tih su bili gotovo beznačajni, ne želim time nikoga uvrijediti ili omalovažiti sve što je nekada postignuto, ali mi smo 2009. godine sve ponovo podizali iz pepela, gradili smo novu „kuću“ iz pepela, zgarišta , novu, modernu utrku Voloderskih jeseni.

Fotografija iz 1982 godine sa proglašenja pobjednika utrke Kutina-Voloder (lijevo pobjednik Rifat Zilkić, desno drugoplasirani Drago Paripović)

Iskustvo organizacije takve priredbe niste imali?

Ne. Nisam imao nikakvih iskustava po pitanju organizacije atletskih događaja ali sam imao iskustvo kao trkač na stotinjak polumaratona i još toliko utrka na 5 i 10 kilometara te sa tim solidnim iskustvom kao rekreativni trkač sam iz svake otrčane utke izvukao ono najbolje iz njene organizacije te pokušao to ugradio u utrku Kutina – Voloder. No, sve ovo vrijeme imam jedan cilj. Prestići stare organizatore koji su organizirali utrku 9 godina. Taj moj cilj će biti ostvaren ove godine jer će mi biti deseta organizacija utrke za redom. Drugi cilj koji imam je imati 200 trkača na utrci. Taj cilj bi konačno mogao biti ostvaren također ove godine.

Fotografija (Andrej Philips): direktor utrke Kutina-Voloder Danijel Kepe sa pobjednikom utrke 2018, reprezentativcem Hrvatske, Goranom Grdenićem

Koliko je bilo moguće sa minimalnim sredstvima krenuti u organizaciju?

Gospodin Davor Žmegač, tadašnji gradonačelnik Kutine nam je tada osigurao dio sredstava,a ponešto su pripomogli sponzori  i ekipa iz organizacijskog odbora Voloderski jeseni. Te prve godine smo imali budžet od nekih desetak tisuća kuna dok je usporedbe radi zadnja utrka koju smo organizirali imala ukupan budžet od 65.000 kn.

Kroz svih deset godina uspona i padova, kako su se sva zbivanja odražavalo na utrku i vaš osobni život?

Utrka se u velikoj mjeri odražavala na život moje obitelji. Svi smo bili u toj utrci. Naprimjer, moja djeca Luka i Paula su uključeni u organizaciju od prve utrke. Još 2010. godine su volontirali na štandovima, a to čine i danas samo su puno veći. Luka je punoljetan a i Paula će uskoro biti. Supruga mi je uvijek bila desna ruka. Ekipa iz atletskog kluba je uvijek pomagala. Utrka je konstantno izazivala stres u mojem životu, ali tu je i ljubav.

Znači onaj dan kad sve završi, kad podijelite medalje i kad padne zastor…

Padne ti veliki kamen sa srca i spreman sam ponovo ići organizirati novu utrku. Kad krene ta organizacija a kreće praktički već drugi dan nakon utrke već mi opet nije dobro i kako se utrka približava i kako je iz mjeseca u mjesec sve bliže i bliže stanje mi se psihofizički sve više „pogoršava“.hahahahaha

Ali na kraju me opet ispuni nešto jer sam napravio nešto dobro i korisno, za svoj grad za našu Moslavinu, Hrvatsku. Ovdje dolaze olimpijci,  reprezentativci, najbolji trkači iz cijele Hrvatske. Dolaze hrvatski, mađarski, bosanski, srpski rekorderi i reprezentativci, utrka je cijenjena u njihovim krugovima.

Do prije mjesec dana ovo je bila ujedno i najmasovnija utrka u županiji. Natrag osam godina držali smo primat ali ga je preuzeo sisački polumaraton.

Fotografija Andrej Philips, proglašenje pobjednica utrke Kutina-Voloder 2018

Kako reagiraju vaši sugrađani na utrku?

Građani grada Kutine i naselja uz trasu kojom utrka ide od Kutine do Volodera jako dobro reagiraju baš kao i trkači. Naravo ima i zavidnih, jalnih reakcija, no Bože moj to je život i nemre baš sve biti savršeno…hahahaha

Fotografija sa proglašenja pobjednika utrke Kutina-Voloder 2018: Proslavljeni Kutinski paraolipmijac Branimir BudetićDane Korica rođeni Kutinčan i velikan svjetske atletike.

Imali ste i određeno rivalstvo tijekom prvih nekoliko godina.

Bila su dva kluba “Moslavina u pokretu” i “Maratonjare” , ovaj potonji se ugasio prije par godina. S njim smo imali sportsku konkurenciju, a ona je uvijek dobro došla. Možda je to ponekad izlazilo iz okvira fair playa, možda sam čak i ja napravio poneki pogrešan korak, ako jesam ovim putem se ispričavam onima kojima sam nanio nekakve želučane tegobe, ali nije mi bila namjera ikoga uvrijediti ili povrijediti.

Kako su natjecatelji i trkači prihvatili utrku?

Utrka je 2014. godine ušla u Hrvatsku ligu cestovnog trčanja. Tim iskorakom postali smo jednom od trinaest utrka u Hrvatskoj koje se boduju za prvenstvo Hrvatske i time je dobila na ogromnom značaju. U Hrvatskoj ima preko 200 utrka i kad uđete u konkurenciju sa najvećim utrkama kao što su zagrebački maraton, splitski, riječki, dubrovački, plitvički i varaždinski i onda među tih 13 utrka imate i utrku Kutina – Voloder. Ušli smo u ligu jer smo kvalitetno organizirali utrku prvih šest godina i taj rad i organizacija su prepoznati u hrvatskom cestovnom trčanju. Danas dolazi .40-ak atletskih klubova na natjecanje za bodove u hrvatskoj ligi cestovnog trčanja i prisutni su klubovi od Ak Dubrovnik pa do Ak Vukovar. Svake godine imamo oko 200 trkača iz svih klubova u Hrvatskoj. Za sve nas koji sudjelujemo u organizaciji je to velika satisfakcija.

Fotografija (Andrej Philips ) Start prošlogodišnje 18. utrke Kutina-Voloder “Voloderska jesen 2018” memorijal Franjo Mihalić

 

Prisjetimo se i kluba koji ste osnovali i s kojim ste postigli zavidan uspjeh na razini Hrvatske u rekordno kratkom roku.

  1. godine pokrenuo sam atletski klub “Moslavina u pokretu” čija namjena je bila “nositelj” organizacije utrke. Krenuli smo iz zadnje treće lige i u dvije godine smo sa začelja osvojili treću ligu, potom sljedeće godine drugu ligu a nakon toga ušli među prva tri mjesta u prvoj hrvatskoj ligi cestovnog trčanja. Bili smo treći klub u Hrvatskoj a ispred nas su bili samo dva kluba koji su u svojim redovima imali olimpijce i rekordere kao što je Drago Paripović i Marija Vrajić, to su bili Ak Žumberak i Ak Maksimir. Postigli smo to kao mali klub iz malog gradića koji nije bio adekvatno financijski praćen od strane grada i zajednice sporta. Ovim putem se zahvaljujem gosp. Brkiću i Selku koji su nas podržavali na našem putu. Da su i drugi sponzori imali i 10% sluha kao gosp. Brkić mi bismo možda danas bili i prvaci u prvoj hrvatskoj ligi cestovnog trčanja umjesto da klub propada. Ja sam prošle godine bio prisiljen dati ostavku jer dalje jednostavno nije išlo zbog pritiska i namjernog rezanja budžeta od strane politike kada je klub bio na rezultatskom vrhuncu.

Fotografija sa godišnje skupštine Ak Moslavina u pokretu-Kutina iz 2016-te godine : Danijel Kepe (lijevo) dugogodišnji predsjednik kluba 2011-2018 i skupštinar Hrvatskog atletskog saveza

Osobno ste bili i pokretač u ZS pravednije raspodjele sredstava i valorizacije rada u sportskim klubovima grada Kutine.

To je bilo 2012. godine kada sam bio u IO ZS. Svi prijašnji IO nisu uspjeli donijeti kriterije za raspodjelu financijskih sredstava po klubovima. Pri tome mislim na kriterije na temelju rezultata i rada klubova a ne po političkoj podobnosti, prijateljstvima. Spomenuo bih M. Križanića, S. Svibena, M. Vidovića, V. Sokola koji su bili sa mnom u toj radnoj skupini za izradu kriterija i koji su donijeli kriterije, međutim politički smo srušeni a samo godinu dana kasnije te iste ispeglane kriterije donijeli su isti ti koji su nas rušili. I po dobrom starom hrvatskom običaju pripisali su sebi te zasluge.

 

Koliko ste se vi ugrijali s obzirom da ste kroz ovih deset godina doživjeli i promjenu političke vlasti u gradu Kutini kroz tri stranke?

Da, promijenila su se tri gradonačelnika. Sa svima sam imao solidne odnose i nekako mi je u najboljem sjećanju ostao Davor Žmegač. Vrlo korektan je bio i Andrija Rudić, a za sada gosp. Babić ne znam što bih rekao. Vidjeti ćemo kada podvučem crtu. Za sada iskreno nisam nešto impresioniran sa njim. Ne drži se trenutno dogovorenoga. Možda se poboljša ima još vremena, tko zna!?

Fotografija sa proglašenja pobjednika utrke iz 2015-te godine. Pobjednici su bili atletska reprezentativka Hrvatske Nikolina Stepan i Srpski atletski reprezentativac Saša Stolić kome je Franjo Mihalić bio trener.

Kakva je perspektiva utrke u nadolazećim godinama?

Bila bi odlična da gradovi Kutina i Popovača koji su nositelji i glavni pokrovitelji utrke uvide značaj i poštuju ime Franje Mihalića. Ova dva grada zajedno daju samo 50% sredstava budžeta za utrku. Da nema grada Zagreba i gradonačelnika Bandića zadnje četiri godine, te utrke ne bi više bilo. Žalosno je da dva grada domaćina Kutina i Popovača ne žele i nisu u stanju financirati cijelu utrku kao što je to napravio grad Sisak prije mjesec dana za svoju utrku na koju je došlo 500 trkača na ulici toga dana. Sisak je pravi pokazatelj  kako početnik može napraviti vrhunsku organizaciju kada iza njega stoje grad i  pravi ljudi. Čestitam gradonačelnici Siska i dečkima iz AK Sisak na organizaciji i koji su našim gradovima očitali bukvicu kako se organizira utrka. Sada će me netko „pametan“ nakon ove izjave prozvati da sam kakti SDP-ovac ili ljevičar…hahahahaha

Stvar je samo u realnom gledanju na stvari i ništa više….Za vrhunski događaj morate izdvojiti nešto više novaca od prosjeka, ali se to za Kutinu i Popovaču isplati, tu kod nas u Moslavinu dolazi kroz utrku oko 400-500 trkača/gostiju  iz cijele Hrvatske i regije. Tu prije i poslije utrke spavaju po apartmanima, troše na hranu, piće i zabavu, ujedno to je turistička promocija naše Moslavine i gradova Kutine i Popovače. Kada dodamo da se radi o međunardnoj utrci i da nam dolaze trkači/gosti iz Mađarske, Srbije, Slovenije, Bih, Njemačke to sve skupa ima i međunarodni karakter i promociju. To je slobodno mogu reći vrhunski sportsko-turistički događaj na području Moslavine koji spaja istok Moslavine i grad Kutinu sa središnjom Moslavinom, Voloderom i Voloderskim jesenima odnosno gradom Popovačom u konačnici. Jedna od najstariji atletskih cestovnih utrka u Hrvatskoj…..

Fotografija sa Vladimirom Mihalićem, sinom velikana svjetske atletike Franje Mihalića koji se rodio u Moslavini, mjesto Velika Ludina.

Podržava li županija financisjki utrku Kutina – Voloder?

Županija utrku prati sa smiješno malim, nedostanim sredstvima. Prošle godine smo od županije dobili samo 3.000 kn.što je mizernih 5% ukupnog budžeta utrke! Treba li tu još išta dodati? Za takav jaki sportsko turistički događaj dati tako malo sredstava? Po kojim se to kriterijima raspoređuju sredstva i što rade ti ljudi koji su u povjerenstvima za raspodjelu sredstava za projekte i odlučuju o raspodjeli sredstava stvarno ne znam!? Ipak neki osnovni kriteriji bi trebali postojati, ne samo politički!Smatram da bi oni svi najviše voljeli da se ova utrka ukine iz razloga što vi morate biti u vladajućim strukturama da dobijete nekakva sredstva. Žao mi je što se u Hrvatskoj općenito rad i rezultati dovoljno ne valoriziraju. Tu je prisutno i ne poštivanje nečijeg rada i rezultata koji su evidentni. Osobno me više poštuju u gradu Zagrebu i Beogradu.

Ove godine sam bio pozvan od strane gosp. Dejana Nikolića,direktora Beogradskog maratona, i gosp. Vladimira Mihalića, sina Franje Mihalića na 32. Beogradski maraton koji je u ovom jugoistočnom dijelu Europe jedan od najvećih atletskih događaja sa preko 10.000 trkača iz čak 80 različitih zemalja. Ambasador BG maratona je bivši svjetski rekorder u maratonu i Paul Terget.

Biti službeno 2 dana počasni V.I.P. gost na takvoj manifestaciji meni je bila iznimna čast.

U velegradovima Zagrebu i Beogradu cijene i poštuju moj desetgodišnji  rad u organizaciji atletskih događaja , a doma u svom „selu“ te ne poštuju dovoljno,ne valoriziraju onako kako bi morali i trebali….što više reći!?

Fotografija 32.Beogradski maraton : Dva atletska direktora maratona, Dejan Nikolić (BG maraton) i Danijel Kepe (atletska utrka Kutina-Voloder)

 

 

Zašto je grad Zagreb jedan od pokrovitelja? Kakve veze ima Zagreb sa Kutinom i Popovačom.

Netko će reći zato što sam osnivač ogranka Bandićeve stranke u Kutini…hahahahaha.  No to su zlobni jezici. Poveznica je isključivo sportske naravi. Pokojni Franjo Mihalić je rođen u Moslavini u Velikoj Ludini i živio je ondje tri godine, a do svoje tridesete godine živio je u Zagrebu na Knežiji. Ondje je završio i osnovnu školu i zanat. Nastupao je za zagrebačke biciklističke i atletske klubove, kasnije i za reprezentaciju NDH pa Jugoslavije. U vojsku je otišao sa 28 godina a po povratku iz vojske pozvali su ga iz AK Partizan iz Beograda gdje je preselio i do kraja života ostao ondje. Zagreb ne zaboravlja na svoje sportske velikane!

Zbog njegove životne priče koja dijelom obuhvaća i grad Zagreb, ljudi iz drušvenih i sportskih djelatnosti grada Zagreba koji cijene rad i rezultate Franje Mihalića žele mu se sudjelovanjem i financijskom potporom odužiti.

On je osvajač srebrne olimpijske medalje u maratonu, on je i jedini osvajač trkačke medalje na području bivše Jugoslavije. Osim njega, nikada nitko u atletici nije osvojio trkačku medalju niti u jednoj disciplini od 100 m pa do maratona 42,2 km. On je osvojio kultni Bostonski maraton 1956. godine. Osvajao je i maraton u Rio de Janeiru i u Londonu, a bio je i na prijemu kod Britanske kraljice u Buckinghamskoj palači. On je tih godina bio svjetski vrh. I ako mi to ovdje ne znamo iskoristiti to je naša sramota i tužno je da nama grad Zagreb mora spašavati utrku i pomagati jer ova dva grada domaćina utrke ne mogu samostalno to odraditi zbog ne razumvjevanja tematike i nepotrebnog politiziranja. Političari se trebaju suočiti sa realnosti i shvatiti da jedna utrka košta toliko i toliko i ako to želimo povećavati svake godine onda i oni moraju participirati svake godine sa većim iznosom a ne svake godine iznova se čuditi i da se moramo uvjeravati o važnosti ovakve manifestacije za sam grad. Postoje i naznake koje sam dobio iz razgovora sa načelnikom Velike Ludine da bi iduće godine i ta općina mogla postati pokrovitelj utrke. Puno je truda i žrtve uloženo , a premalo rezultata od strane političkih i sportskih struktura koje bi trebale reagirati na ovakve poticaje.

Fotografija (Andrej Philips) proglašenje pobjednika utrke Kutina-Voloder  2018, predstavnici Grada Zagreba (pokrovitelja utrke) i gradonačelnika Milana Bandića, lijevo Halili Kamer i jedan od direktora ZG maratona Boro Stipić (desno)

Osim što su na utrci prisutna zvučna imena cestovnog trčanja Republike Hrvatske tenesice su na cesti od Kutine do Volodera brusili i stranci.

Dva puta je na utrci pobijedio Ashenafi Erkolo iz Etiopije koji je tih godina žario i palio jugoistočnim dijelom Europe. Priznajem da smo  2011. i 2012. njemu plaćali put i smještaj da bi uopće došao trčati na našu utrku. Bili smo mala utrka i probijali smo se pa nam je takvo zvučno ime otvorilo trasu. Kasnije je 2013. pobijedila Mateja Matošević naša olimpijka koja je kasnije sudjelovala na OI u Rio de Janeiru 2016. godine, potom olimpijka Marija Vrajić,Drago Paripović, Goran Grdenić, Nikola Mikulić, Žilić, Saša Stolić, Bojana Bjeljac, Tanja Samardžić,Danijela Barač itd. Tu kod nas u Moslavinu na Kutina-Voloder dolazi sva regionalna  atletska trkačka krema od olimpijaca do rekordera,  kod nas nije lako pobijediti. Rekao bi da je pobjeda kod nas stvar prestiža. Takva utrka Franje Mihalića mora i biti, ipak je Franjo bio i ostao kralj trčanja svih vremena na ovim prostorima! Pobjednik Boston maratona i osvajač srebrne olimpijske medalje u maratonu…….

Fotografija 1 (Andrej Philips):  Vladimir Mihalić (lijevo) sin Franje Mihalića dijeli medalje najboljima u kategoriji M65

Fotografija 2 : Danijel Kepe sa pobjednicom 18.utrke Kutina-Voloder 2018 , Tanja Samardžić (Ak Moslavina u pokretu-Kutina)

Što utrka znači vama osobno?

Zahvaljujući utrci upoznao sam mnogo ljudi koje vjerujem nikada ne bih upoznao. Odvela me na mjesta koja nikad ne bih vidio. Stekao sam veliko 10-godišnje praktično iskustvo( ne teorijsko-školsko) u područjima organizacije sporta,vođenja sportskog kluba, organizacije ,sportskih manifestacija, upravljanja ljudima i resursima, marketinga, turizma. Sve to je mene osobno obogatilo kao čovjeka. Ima puno korisnih stvari koje je ta utrka učinila za mene. Žao mi je što ljudi u vodstvu grada Kutine nikada nisu prepoznali to što radim i ne vrednuju moje rezultate. Nisu željeli da iskoristim svoje znanje i iskustvo i prenesem ga našim ljudima i podučim ih nekim stvarima koje bi bile korisne za njih i sam grad Kutinu ili Popovaču.

Unatoč svemu svoje sportske, menađerske, organizatorske ciljeve koje sam si zacrtao i zadao prije 11 godina sam gotovo pa sve ispunio.

Prvi cilj je bio „pobijediti“ bivše organizatore iz 80-tih, oni su 9 puta organizirali utrku, meni će 15. rujna biti 10-ta organizacija za redom, a drugi cilj mi je bio imati barem na jednoj utrci  Kutina-Voloder preko 200 sudionika utrke , što bi za ne baš previše atraktivnu utrku po selima bio veliki uspjeh, i tu sam lani bio blizu (190 sudionika), a ove godine uvjeren sam da ćemo i to oboriti i imati preko 200 sudionika utrke.

Evo i ovim putem pozivam trkače iz cijele Hrvatske i regije da se prijave na ovogodišnju vjerujem rekordnu 19.utrku Kutina-Voloder.

I treći cilj ili možda bolje rečeno san mi je biti organizator/direktor neke velike utrke tipa Zagrebački maraton ili Beogradski maraton, barem zamjenik direktora….hahaha…..e to bi fakat bila kruna moje organizatorske karijere!

Zahvalio bih gosp. Marcelu Vučetiću i Željku Krpesu koji su mi pomogli svojim iskustvom na samom početku. Također zahvaljujem  na  prijedlogu  gosp.Marcela Vučetića da utrku organiziramo u čast Franje Mihalića. Ovaj prijedlog nije donio na masovnosti ali je pridonio u nekim drugim dimenzijama, sportskim.

Na samom kraju želio bih se ipak zahvaliti gradu Kutini, gradu Popovači, gradu Zagrebu i županiji. Zahvaljujem se Vladimiru Mihaliću, sinu Franje Mihalića , direktoru ZG maratona Bori Stipiću koji prepoznaju rad i entuzijazam i drago mi je za naše četiri godine poznanstva i prijateljstva. Zahvaljujem gospodinu Marcelu Vučetiću, bivšem direktoru utrke koji nas je spojio, zahvaljujemo organizacijskom odboru Voloderskih jeseni koji nam svake godine pripomognu u organizaciji. Zahvaljujem svim volonterima, mojim susjedima, prijateljima, kumovima, sugrađanima koji nam svake godine u većem ili manjem broju pomažu. Bez njih također ne bi bilo utrke.

Zahvaljujem mojoj obitelji, sinu Luki, kćeri Pauli i supruzi Marijani koji mi pomažu već 10 godina i trpe me sa svime i bez kojih također sve ovo ne bi bilo moguće.

Fotografija iz 2018-te godine sa obitelji suprugom Marijanom (voditeljicom organizacije utrke Kutina-Voloder), sinom Lukom i kćerkom Paulom (dugogodišnjim volonterima utrke)

Na kraju zahvaljujem Spomenku Kariću,našem 10-godišnjem medijskom i marketinškom pratitelju koji je prepoznao naš trud i rad od prvog dana te nas medijski prati u svim aktivnostima oko organizacije utrke.

Nadam se da će mi dragi Bog dati još snage i zdravlja da i iduće godine organiziram jubilarnu dvadesetu utrku, što bih istinski želio, a poslije što će dalje biti samo nebo zna.

Fotografija iz 2016-godine na glavnoj bini Voloderskih jeseni sa volonterima i sponzorima nakon 17.utrke Kutina-Voloder “Voloderska jesen” memorijal Franjo Mihalić.

 

INTERVJU:   Spomenko Karić